Skip to content 
U tišini poljske radionice, među mirisom starog drveta i zveckanjem preciznih alata, otvorila su se vrata jednog dubljeg razumijevanja. Nije to bio običan susret, niti puko putovanje radi zanatske razmjene – već trenutak u kojem se sve ono što znaš i ono što tek trebaš otkriti, sretne u očima i gestama čovjeka koji nosi mudrost zanata.
U prisustvu Piotra Pielaszeka, svjetski priznatog majstora izrade violina, nije bilo potrebe za mnogo riječi. Njegov rad govori tiho, ali s autoritetom koji ostavlja trag. Gledajući njegove violine, osjećao sam kako majstorstvo nije samo u proporcijama, preciznosti ili zvuku, već u nevidljivom sloju – odnosu prema svakom komadu drveta, svakom potezu, svakom trenutku tišine prije nego što ton nastane.
Neki detalji mog rada, koje sam do tada smatrao dovoljno dobrim, pokazali su se kao tačke potencijala za rast. I baš tu, u toj iskrenoj razmjeni pogleda, bez sujete, rodila se nova odgovornost prema sopstvenom zanatu. Uviđanje nije došlo kao kritika, već kao ogledalo u kojem se ogleda prostor za sazrijevanje.
To iskustvo otvorilo je prozor prema dubljoj disciplini, ali i prema jednoj vrsti slobode – slobodi da se ponovo uči, da se preispituje i istražuje. Na tom putu, moja radionica u Bosni ostaje ukorijenjena u zemlji i tradiciji, ali sada s pogledom dodatno usmjerenim prema dalekim horizontima majstorstva.
U ovom zanatu, ništa nije brzo. Sve važno raste iz tišine, iz upornosti i poštovanja. Violina koju stvorim nosi glas drveta, trag vremena, ali i pečat onih koji su, poput Piotra, dotaknuli srž umjetnosti i nesebično je podijelili.
Kroz svaki novi instrument koji oblikujem, odražava se taj trenutak kada ruka nauči nešto novo, ali duša osjeti mnogo više. Nisu to samo alati, šabloni i formule – to je kontinuitet kulture, dijalog među generacijama, i tiha odluka da svaki ton vrijedi pažnje.
